Učenja

Još jedan novi dokument, još jedan fajl za slova ispisati. Čemu su me naučila „moja“ djeca. Čemu me uče. Često čujem da svaka meni čast što radim to što radim. Nikada nisam mogla to razumijeti, zašto? Meni je to sasvim prirodno, lako, čak i kada je teško. Dugo si nisam ni sama znala reći bravo, nego sam uzimala „zdravo za gotovo“. Do jednom. Dok nisam dobila „batina“ na satu, majca mi je bila mokra, a ja sam zastala, udahnula i vidjela da se smijem i da pjevušim i da je duboki mir u meni, oko mene. Da sam ja on. Taj mir. Dijete s kojim sam radila se umirilo i sve je bilo „normalno“. Tada sam si rekla bravo! Jer da, nije to baš nešto što ljudi rade, nije to za uzeti zdravo za gotovo, integracija je to svega. Svih praksi. Svih raspadanja i sastavljanja. Ego ludi. Ego bi štošta. A s mojom dječicom, zvat ću ih moja jer se zaista često osjećam više kao njihova mama vučica, učiteljica. Jer učiteljica u mom svijetu i je mama vučica, a ne netko tko je iznad tebe, pa tako i „radim“. S mojom dječicom moraš još malo više usporiti, još malo više pogledaš u oči svojim strahovima, uvjerenjima, moranjima, trebanjima, očekivanjima. Jer ti želiš više, jače, bolje, ne oni, niti trebaju. Ti ne možeš biti s nelagodom, ti ne možeš biti u miru i sjediti 45 minuta „bez da išta radiš“. Ti ne možeš podnijeti da odbijaju nešto raditi, da ti govore „ne“ na svoj način jer ga ti ne znaš izreći kada želiš. Često se uhvatim kako zabavljam samu sebe, ne njih, njima je dobro, meni ne bude dobro, pa izmišljam još dozu „gluposti“, svjesna što radim, s pitanjem koga ili što želim nahraniti, zadovoljiti, i moram li zaista to, jesam li to ja ili naučeni glasovi. Nekada fejkam, ali zaista sve više guštam i u tim padovima, „pogreškama“. Iskreno. Duboko. Guštam u njihovim mljackanjima ujutro za doručak. Dok se većini sjede dižu na kosi, meni su tako preslatki. Ti zvukovi, sočni i moćni, ta sloboda kojom puštaju svoj glas, kojom izražavaju gušte, užitak. Nema kod njih pristojno, jede se rukama, bude se musav do ušiju, a dok jedeš predeš poput mace. Budem ljubomorna na njih nekada jer i ja bih tako. Pa kada dođem kući i idem ručati sjetim se svoga X. i krenem ispuštati sve zvukove koji mi dođu. I sve bude mljac, mljac, mljac. Neki dan sam se sjetila svoje tjelesno orijentirane terapije, moja učiteljica, terapeutica je držala strunjaču, a ja sam lupala i vrištala. Taj dan sam ja držala strunjaču, a on je lupao, vrištao, nisam govorila nemoj, dosta. Zašto? Zašto još više sputavati nekoga tko je ionako u manjoj mogućnosti izražavanja? (iako nekada ne izgleda tako) Neka nas čuju vani, neka misle da smo ludi. Govorila sam mu da lupa još jače, da pušta glas, ma vrišti koliko te volja. Vrisnula sam i ja s njim. Bio je sretan. Ne razumije on što je time dobio. Nema tu dijeljenja i uvida. I ne treba ga biti. Ja sam ga imala za sebe. I trajalo je 5 minuta i utihnulo. Spustili smo strunjaču na pod, stavio je glavu u moje krilo i pjevali smo. Ja sam pjevala, izmišljala slova i riječi, rečenice. Sjetila se kako sam to radila sa Borom i Uršom. Kako sam uživala u tim trenutcima. Najdraži i najslađi trenutci sa tom „mojom“ djecom. I onda je s druge strane došla ona, njegova prijateljica, moja učenica. I ona se uključila i bili smo sretni do kraja dana. Što me uče moja djeca? Uče me strpljenju, tome da još jače i snažnije pogledam strahovima, uvjerenjima u oči. Da još više omekanim, da ih pustim. I zato znam da sam s razlogom ovdje. Koliko god bježala od toga. Jednom sam došla u sustav, u školu jer je sve vodilo tamo, a ego je vrištao ne. Bilo je prekrasno učenje. Pa je bila duga pauza i bijeg, mali. Pa me opet život doveo tu gdje jesam. S razlogom. Učim puno, suptilnije, u dubljim slojevima iako u meni sve vrišti da opet odem, dignem sidro i otplovim. U tome sam najbolja. Široka mi polja. Ali moja djeca me uče da je okej i mirovati, plesati naoko u mjestu, biti vidljiva sa svim ljutnjama, srećama, strahovima, užicima, bjesovima, svim „ružnim“ stvarima i onim lijepim, da je okej nekome se ne sviđati, ne biti „dobra curica”. Uče me da ne moram uvijek bježati, da je okej zaustaviti se i biti duže na jednom mjestu, nebitno gdje, što, tko to mjesto bilo…Uče me da usporim, da si dam dozvolu za sve, da budem luda i divlja i neukalupljena ako to želim, uče me da je malo dovoljno, uče me da zaista budem u trenutku, uče me bez srama izražavati se, uče me da zagrljaj zaista liječi, uče me smijati se iz srca, uče me da puštam oklope uvjerenja da se tope do kraja, uče me da možemo sve, a ne moramo ništa. Uče me da se brinem o sebi jer tako brinem o drugima, njima, kolegama, roditeljima s kojima se susrećem i svima ostalima. Uče me da ne lijepim sve na sebe i da ako ja nisam sretna nije nitko oko mene. Do mene je, ne do drugih. Uče me nježnoj i zdravoj odgovornosti, iskrenosti, koja je nekada jako zastrašujuća i teška. Jer nitko nas tome nije učio. Ali može se i lijepo je..

Ovo je tekst koji je nastao prije nekih pola godine. Tekst koji sada čitam i nekako me grli jako i motivira, tekst koji sam napisala samoj sebi kao podsjetnik na štošta kroz koji sada vidim kako sam sva ta učenja primijenila donijevši odluku o preuzimanju odgovornosti za sebe i svoje snove, svoju igru. Donijeti odluku o otkazu nije bilo najlakše, ali je bilo jedino moguće. Priznati si da više nisam sretna i da nikada na tome mjestu neću biti sretna onako kako znam biti je jedino što je izazivalo mirne leptiriće i radost u trbuhu jer sam znala da sam dala sve što sam mogla od sebe, da sam se predala cijelim svojim bićem, da sam primila cijelim svojim bićem i da je vrijeme za otići jer više nitko u ovom odnosu ne bi rastao. Ego je ponekad zavrištao, pravio se bitan i važan, ali moja djeca mogu bez mene i imat će me uvijek tu negdje duhom kraj sebe, a dobit će nova iskustva, nova učenja, baš kao i ja odlukom o odlasku. I ne znam što me čeka, ne trebam ni znati. Znam samo da ću uskoro mirisati more i borove i slušati najljepše melodije šuškanja valova, da će se slane suze grliti sa slanim morem, da će uz moj zagrljaj za laku noć tu biti još jedan srcu mnogo drag, da će se smijeh oriti nekim drugim gradom, da nova iskustva jedva čekaju da se upoznamo, da darovi čekaju da se dijele, obilje da se valjamo kao male sretne svinjice u blatu. Znam da podrška grli sa svih strana i to je jedino što trebam znati i vjerovati..