njoj. s njom

S njom rastem kao ni sa kim prije. S njom učim kako se izraziti, kako izreći kada me boli, al’ svejedno voli. Kako se ne povući, ne skriti. Kako pregovarati. Kako izraziti čežnju, potrebu? Kako biti jasna. Kako biti nježna, direktna, luda, divlja, meka, bijela, kako biti paleta posuta šljokicama, koja sija i kada gori i kada tihuje? S njom učim kako se raspasti, predati cijela. Kako se gubiti, i izgubiti. Kako je u redu pokušati i pogriješiti. Kako je reći „ne“ i ostati u tome. Kako je čuti „ne“ i ostati u tome. Kako je grliti drugoga bezuvjetno voleći, bez potrebe da mijenjam. Kako je glasno viknuti „da“, kako je uživati i stvarati iz užitka. Kako je voljeti ludo i sjajno i bajno i prirodno. Kako je vjetar ljubavnik među nama, kako njezine ruke stvaraju i otvaraju svemire dok plešu mojim tijelom. Kako joj reći da je volim. Kako je pustiti da slobodna pleše, kako biti ja u dvoje. Kako u dvoje ne zaboraviti voljeti sebe. S njom se učim plesu onkraj ruba strahova. S njom putujem sama, ali nikada usamljena. S njom sanjam. Želim da to osjetiš. S njom plačem od sreće, kupam se u slanim vodama koje ispiru staro, sve što smo prošle i što puštamo. S njom se otvaram novome. S njom dijelim poljupce. Plovim(o) morem. Šumama. Prostranstvima. S njom gledam kako drugi je ljube, uzdižu na tron. Ali nikada poput mene. S njom učim plesati sa sjenama. Sa svojom. I njenom. S obje. S njom je tama svijetla. S njom Mjesec vodi ljubav sa Suncem. S njom lavić u meni stvara. S njom živim mudrost Starice i Sove. S njom sam Pantera, Zmija što ljušti se. Što pleše ples senzualnosti njihove ljubavi. S njom učim da je i kraj početak i da može trajati vječno. Da početak nije odmah kraj, da plešu u spiralu i rađaju djecu, ponekad i smrću. S njom učim se vječnosti, bivanju u trenutku. S njom skačem u tajno. S njom vodim ljubav. Dugo i sporo. S njom volim. Strasno. S njom dišem. S njom gledam se u Oči. Dušu. S njom ljubav se rađa. S njom. Smijem se. Ljepše nego bez nje.