Ples (s) jeseni

Kontakti. Srcu najdraži. Ponekad i najteži. U žiži svega, jeseni koja miriše u zraku, ljeta koje prolazi još uvijek ostavljajući slatki okus smokve i njezinih poljubaca na mojim usnama, ja sjedim na podu i dišem. Škola kreće i na trenutke osjetim bujicu nelagode i nezadovoljstva, je li ovo mjesto na kojemu trebam biti? Moje vječno pitanje.. i znam odgovore, oo i te kako znam… ali isto tako znam da svemir otvara prozore i nudi prostore istraživanja, mijene i rasta. Baš kao kontakti. Baš kao ples. I da svaki dan napravim barem jedan korak bliže življenju svoje strasti. Igra. Odem u galeriju i pregledavam fotke. Tjedan dana neke druge škole, nekog drugog pristupa, načina komunikacije, zajednice, podrške, čistoće, mira, otvorenosti. I tu je, tako živo. I slike se samo vrte pred očima, priče nastaju, stvaraju se čuda koja čekaju da se podijele. Dodiri meki i laki. Usporavanje do trenutka kada naoko djeluje da pokret ne postoji, i onda još malo usporiš. Čujem njegove riječi: „Nikada ne može biti presporo.“ I s tim riječima idem u jesen. Da slatki okus smokve i poljubaca što duže traje. Da svaki moj slijedeći korak bude pun obilja, okusa i mirisa. Gledam te fotke i zahvaljujem se svojoj djevojčici što je pustila sav kaos oko sebe i dozvolila nam igru i radost čak i kada je teško. Što je u paleti emocija i lakih i teških znala da ona nije one, nema vezivanja, nema stiskanja, nema prigovaranja, prozirnost i sloboda, ljubav su prisutni. Kontakti. Svih veličina i oblika. Suze koje su okupale poput slanoga mora koje toliko volim. Zajednica, pleme koje zove. I znam da je mijena tu, zato lakše idem u jesen. Bogatu, plodnu, sa svim sočnim sokovima što je skuhalo ljeto. Toliko smokava sam pojela i ljubila da zalihe mogu trajati vječno. Da sivilo i njurganje ovoga teškog grada ne mogu ugasiti iskricu srca koje voli i koje je voljeno. Hvala ti ljubavi na ljubavi, hvala prijateljima iz svih uglova svijeta, rasplesanim nogicama što podsjećaju na ljepotu otvaranja i mekog dodira, centra, rolanja i smijanja, hvala raspadanju i sastavljanju, svemiru što preokrene život u jednom zamahu vesla, ostrvu ljubavi, beogradskim Vešticama, Bereginjama, Vilinskoj sestrici, mami, tati, braći, mojoj Partnerki, krugu žena koje volim do neba, učiteljici i prijateljici koja mi je kontakte kao ples donijela u život, što me uči povjerenju, prepuštanju, mekom centru, što me podsjeća da sam dovoljna na tom plesnom podiju života uopće. I smokvici najdražoj što sam se uz nju prepuštala sladorima i guštima života i što sada ne znam i neću drukčije osim sočno pa čak i kada se sve treska, kada sivilo i njurganje grada vreba iza ugla, moje svjetlo jače sjaji da dođu samo oni koje to svjetlo grliti znaju.
Zato svijetli, šljašti i koračaj svojim koracima, pleši s jeseni u jesen onako kako ti želiš i znaš. I grli svoje svjetlo vlastitim rukama, kako bi i druge ruke susresti mogle. <3