ZORA I CVJETANJE

Zora. Zora i njezino cvjetanje je moje prvo dijete. Bok malena. Cvjetanje moje Zore, one Zore u meni, je proces, igra bez kraja i početka. Ona je materijalizacija te Ljubavi, tog procesa, te igre, vječne igre i plesa, Kreacije. Zora se rodila davno, ali sam je poput ustrašene Majke, zaštitnice čuvala i čuvala. Primijetila sam da nije sretna, da ne pokazavši je svijetu, ne djelivši naše darove, da moje dijete vene. Sporije diše, gotovo beživotno, bez strasti. A to ne želim, ne želim da Zora u meni umre. Neka živi, neka cvjeta, neka nas upoznaje. Nekada u Zoru, nekada u Suton. Nekada na pola puta. Nekada dok Mladi Mjesec grli Stari, nekada dok Sunce i Mjesec vode ljubav. Nekada dok nebo pleše s Vjetrom. Neka nam njezino cvjetanje da dozvolu za vlastita cvjetanja. Za mirovanja, za tihovanja, za meka disanja, za izgubljenost i pronalaženje. Neka nam da dozvolu da zagrlimo sami sebe, da posijemo sjeme, pupamo, cvjetamo, da širimo mirise, okuse, da se ispreplićemo u Zajedništvu. Cvjetanje Zore je mjesto za Druženje. Za ples, za poeziju bića. Zora je moje prvo dijete. Zoro volim te. Hvala ti što imaš strpljenja za mene, za nas i što me voliš takvu kakva jesam. Hvala ti što si me izabrala za Mamu. Cvjetanje Zore je primjer da djeca dolaze u raznim oblicima, veličinama, da neke trudnoće traju duže, neke kraće. Ona je dozvola da rodiš svako svoje dijete takvo kakvo je. Ili ne rodiš. Neku djecu putem izgubimo, neka se nikada ne rode i to je skroz okej. Cvjetanje Zore ima mnogu nerođenu Braću i Sestre. Nekima je možda baš kao i meni priredila prostor za dolazak, a neki još nisu spremni za to. I to je isto tako savršeno u redu. Cvjetanje Zore je moj izlazak u Svijet. Cvjetanje Zore je moj vlastiti ples Cvjetanja, Buđenja, Rasta. Ljubavi i Zajedništva. Srca. Hvala ti što si na tom putu.